Tango kao društveni ples uvijek je improvizacija. Dvoje Ijudi koji se možda
nikada ranije nisu sreli plesati će neplaniranu kombinaciju pokreta. I to će činiti
uz muziku koju jedno od njih dvoje, a možda i oboje, nisu čuli nikada ranije.
Da bi tako nešto bilo moguće, uputno je da muzika predviđena za ples ima
određene karakteristike. Ona bi morala imati izvjestan nivo ritmičke
predvidljivosti. To ne znači da bi morala da bude ‘striktni tempo' - svakako ne
za Tango! Različiti djelovi Tango muzike odvijaju se različitom brzinom, ili
imaju različite ritmičke kvalitete. Ono što je potrebno je dosljednost u cijeloj
skladbi, tako da plesač kome možda baš taj muzički broj nije poznat, ne bude
njime zatečen.
Na nešto suptilnijem nivou, plesna Tango muzika trebala bi pozivati na onu vrstu
pokreta koji jesu Tango. Manje iskusni plesači običavaju plesati na isti način na bilo
koju muziku, i često vole plesati na muziku koja je veoma raznolika, možda obuhvaćajući
niz najrazličitijih žanrova.
Kako rastu njihova vještina i iskustvo, plesači postaju sve osetljiviji na
razlike u muzičkim stilovima, baš kao i na razlike između određenih muzičkih
skladbi. Oni uočavavaju suptilne različitosti koje početnicima mogu u
potpunosti promaknuti. I njihov ples oblikuje muzika, tako da drugačija muzika
stvara drugačiji ples.
Upravo je to razlog što iskusniji Tango plesači prednost daju muzičarima koji
su svirali imajući na umu plesače. Najlakši način da dođete do ove muzike
jeste da potražite muziku koju su u Zlatno doba snimali orkestri
specijalizirani za plesnu muziku. To ne znači da nema moderne muzike
stvarane za ples. Kako god, početnik u potrazi za provjerenim snimcima plesne
muzike imati će veće šanse da ih i nađe ukoliko se drži Zlatnog doba.
Nije sva muzika snimljena u Zlatno doba bila namjenjena plesnom podiju,
i nije na odmet imati to na umu. Neka je bila namjenjena sceni ili koncertnom
podiju. Neki orkestri su snimali plesnu, kao i muziku uz koju nisu
očekivali da bi itko plesao.
Diskografske kuće ponekad imaju poteškoće napraviti razliku između
različitih stilova snimaka u njihovom katalogu, što znači da muzička izdanja za
koje se tvrdi da su prepuni muzike za ples katkada sadrže muziku na koju
iskusni plesači Tanga radije nebi plesali.
Vrlo teško je preporučiti određeno muzičko izdanje, s obzirom da
diskografske kuće često izostavljaju, drugačije aranžiraju ili reformatiziraju
stavke u svojim Tango kolekcijama, što znači da su sadržaj i kvalitet
nepredvidljivi. Umesto toga, izdvojio sam određene orkestre koji su bili
veoma popularni u Zlatnog doba baš kao i danas.
U Zlatno je doba sviralo znatno više orkestara.
Prije kvalitetnog ozvučenja zahvaljući kom se mogu puštati snimci, sve su
milonge imale živu muziku. Nisu svi orkestri imali priliku da snime svoja
izvođenja, ali mnogima je to uspelo.
Biagi
Pijanista Rodolfo Biagi imao je značajnu ulogu u ranom
uspjehu orkestra Juan D'Arienza prije nego što ga je
napustio kako bi osnovao svoj orkestar. Biagijev je stil najsvedeniji i
najekonomičniji od svih Tango orkestara Zlatnog doba, pa je lako izdvojiti
ritam. Kada je reč o instrumentalnim snimcima, u poređenju sa ostalim
orkestrima iz istog peroda, nedostaje im nešto lirizma. Snimci sa vokalnim
izvođenjem imaju puniji zvuk.
Calo
Toliko je članova orkestra bandoneoniste Miguela Cala tokom
1940-ih ostvarilo uspješne karijere vodeći svoje orkestre da je njegov
orkestar često pominjan kao ‘Orkestar zvijezda’. Calov je stil milozvučan, bogat
i liričan.
Canaro
lako je violinista Francisco Canaro tokom svoje duge
karijere snimio niz divnih plesnih skladbi, potrebno je biti pažljiv prilikom
izbora iz njegovog ogromnog opusa. Canaro je bio jedan od pionira scenske i
koncertne Tango muzike, i prilično je eksperimentirao čak i u vrijeme
Tangomanije u Evropi. Preporučljivo je uvek preslušati Canarov muzički album
prije nego što ga kupite, bez obzira u kom je periodu nastao snimak, kako biste
bili sigurni da znate što kupujete.
D’Agostino
Pijanista Angel D’Agostino ističe se time što je bio jedan
od nekolicine lidera velikih orkestara koji je i sam smatran veoma dobrim
plesačem. Njegov je stil poput vrlo suhog bijelog vina. Neupućenima se možda
neće odmah dopasti, ali pravi poznavaoci veoma cene njegovu suptilnost i
eleganciju.
D'Arienzo
Juan D’Arienzu često se pripisuje zasluga kao začetniku
Zlatnog doba u Buenos Airesu. Svakako je njegova muzika bila omiljena među
plesačima, još od njegovih prvih snimaka nastalih tokom 1935. godine.
D’Arienco je negovao čistu, jasnu plesnu muziku i svi su njegovi snimci
napravIjeni u stilu koji je veoma pogodan za društveni ples. Njegova je
karijera trajala sve do ranih 1970-ih, što znači da su neki od kasnijih snimaka
napravljeni u stereo tehnici, i daleko sofisticiranijom tehnologijopm snimanja
no što je moglo da ponudi Zlatno doba, dajući im puniji zvuk.
De Angelis
Pijanista Alfredo De Angelis stvorio je jedinstven zvuk
koji karakteriziraju violine u zamahu, a najviše je voljen zbog svojih raskošnih
valcera. Njegovi su najpouzdaniji snimci oni iz 1940-ih, uz još neke izvrsne iz
ranih 1950-ih, ali kako je vreme odmicalo, njegov je stil postajao manje
atraktivan za ples.
De Caro
Orkestar Julio De Cara bio je neverovatno utjecajan, i imao je
ogromnu ulogu u stvaranju muzičke sofisticiranosti koja karakterizira Tango u
Zlatno doba. Inovativni snimci iz kasnih 1920-ih i ranih 1930-ih su za muziku
tog doba veoma plesni, a posljednji snimci, napravljeni tokom ranih 1950-ih,
su fascinantni i predivni, s obzirom da je unapređena tehnologija
snimanja dopuštala slušaocu da u potpunosti uživa u kompleksnosti i
inovativnosti nekih od aranžmana. Neki od snimaka nastalih tokom 1930-ih i
1940-ih nisu bili namenjeni plesnom podiju, iako među onima koji jesu
ima i onih koji su izvanredni.
Di Sarli
Pijanista Carlos Di Sarli stvarao je discipliniranu, elegantnu
plesnu muziku. lako je prve snimke napravio još tokom 1920-ih, među
plesačima su najpopularniji snimci nastali 1940-ih i 1950-ih. Snimci nakon
1950-ih postaju sporiji i uglađeniji, dok u onima iz 1940-ih prevladava
veselija energija.
Pedro Laurenz
Pedro Laurenz bio je nevjerovatno talentiran bandoneon izvođač i
kompozitor koji je radio sa De Carom tokom sjajnog perioda inovacija. Njegov
orkestar tokom 1930-ih i 1940-ih ima jedinstven, snažan zvuk.
Pugliese
Osvaldo Pugliese stvarao je intenzivnu, takoreći mišićavu
plesnu muziku koju su u Zlatno doba veoma voljeli plesači u južnom dijelu
Buenos Airesa. Njegovi su snimci iz 1940-ih pravi izazov, ali i veoma plesni. U
snimcima iz kasnijeg perioda počeo je da pomiče granice plesne muzike, a
među onima nastalim od 1960-ih na ovamo, malo je toga bilo namjenjeno
plesnom podiju. Njegov nastup u Teatro Colon u Buenos
Airesu jednoj od vodećih operskih kuća u svijetu -1985. godine, bio je značajan
i simboličan trenutak u novoj Argentini koja je nastala nakon povratka
demokraciji, 1983. godine.
Tanturi
Orkestar Ricarda Tanturija sačinjava solidan dio plesne Tango
muzike, bilo sa naročitim vokalom Alberta Castilla koji je
pjevao tokom 1940-ih, ili sa osjećajnijim izvođenjima
Enriquea Camposa kasnije tokom istog desetljeća.
Troilo
Anibala Troila neki smatraju najboljim bandoneonistom koji
je ikada snimao. Njegov je orkestar bio izuzetno popularan. Najatraktivniji
snimci za ples jesu oni nastali tokom ranih 1940-ih, kada su aranžmani bili
izazovni i inovativni, a opet savršeno plesni. Kasniji snimci, na kojima su često
izvanredni pjevači, takođe su izuzetno kvalitetni, ali ne i toliko usmjereni na
plesni podij.